Eugenie Schwarzwald Ravnateljica škole (1872. – 1940.)

Frustrirana suhoparnom izobrazbom na Pedagoškoj akademiji koju je pohađalau rodnom gardu Czernowitzu, mlada Eugenie Schwarzwald studij je prekinula kako bi u Zürichu studirala filozofiju koju je doktorirala 1900. godine. Godinu nakon toga postala je vršiteljica dužnosti ravnateljice privatne gimnazije za djevojčice u Beču. Kako joj je nedostajao stručni ispit, a švicarski doktorat joj nikada nije priznat, muški kolege službeno su je mijenjali u funkciji ravnatelja škole, što nikada nije predstavljalo prepreku njezinim aktivnostima. Za bečko je društvo ionako do kraja života bila „gospođa doktor“. Godine 1911. u njezinoj ženskoj gimnaziji djevojke su mogle po prvi put u Austriji maturirati. Često se morala boriti za svoje učitelje. Tako je, na primjer, produženje ugovara o radu za nastavnika likovnog Oskara Kokoschku odbijeno uz napomenu: „Kurikulum ne zahtijeva genije.“ U njezinoj je školi vladala zabrana nošenja steznika, a vježbe u okviru nastave tjelesnog odgoja izvodile su se na otvorenom na krovnoj terasi. U Danskoj je boravila 1938. godine kako bi razmijenila iskustva s tamošnjim pedagoginjama, kada su nacionalsocijalisti zatvorili njezinu školu te zaplijenili njezinu imovinu. Dvije godine nakon toga preminula je u egzilu u Zürichu ne vrativši se nikada u Austriju.

 Iduna Laube Pobornica ženskih prava (1808. – 1870.)

Zajedno sa svojim drugim suprugom, dramaturgom i piscem Heinrichom Laubeom, Ida Laube došla je 1850. godine iz Saske u Beč. U Beču je svojim pothvatima u svojstvu pobornice ženskih prava trebala znatno ubrzati napredak austrijskog ženskog pokreta. Par je u Beču vodio književni salon, koji je Iduni Laube služio kao platforma za širenje njezinih političkih i makroekonomskih ideja. Pri tome se posebno zanimala za prijedloge političara Johanna Ferdinanda von Schranka da se ženama omogući, odnosno olakša pristup kako obrazovanju tako i zaposlenju. Potaknuta ovim uzorom napisala je statut Udruženja zaposlenih žena Beča, koje je u konačnici osnovala 13. studenog 1866. godine. Time je položila svojevrstan kamen temeljac, jer se radilo o prvoj ženskoj organizaciji koja nije imala isključivo humanitarni već i ekonomski karakter. U sjećanje na njezin rad i angažman glavni je odbor kasnije preimenovao Udružnje u „Zakladu Idune Laube“.

Olga Prager Slikarica (1872. – 1930.)

„S Olgom Prager odlazi umjetnica koja se nije isticala samo najozbiljnijom umjetničkom voljom nego i iznimnom nadarenošću i privlačnom osobnom notom“ – ovo se 1. svibnja 1930. moglo pročitati u članku povodom smrti Olge Prager objavljenom u časopisu „Austrijanka“ („Die Österreicherin“). Bečka slikarica potjecala je iz građanske obitelji i već je rano pokazivala zanimanje za slikarstvo. Obrazovanje je stekla u obliku privatne nastave kod slikara i umjetničkog kritičara Adalberta Franza Seligmanna. Studij na Akademiji likovnih umjetnosti u to je vrijeme još bio zabranjen ženama. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata otišla je u Ameriku, gdje je dobila nekoliko važnih angažmana. Najznačajniji doprinos austrijskoj umjetničkoj sceni nije dala svojom umjetnošću već osnivanjem Umjetničke škole za žene i djevojke 1897. godine. To je bila prva javna ustanova za izobrazbu žena u području slikarstva, grafike i kiparstva. Olgi Prager je u povodu 30 godina postojanja škole dodijeljen Srebreni orden časti za zasluge za Republiku Austriju.