Za ljudskost i protiv rata
Otpor u mračnim vremenima
Tridesetih godina prošloga stoljeća još je uvijek bilo rašireno mišljenje da su žene naivne, politički neobrazovane i bezopasne. Zahvaljujući takvim uvjerenjima žene su ponekad u pružanju otpora nacionalsocijalistima mogle postići više nego njihovi muški suborci. Ali kada bi jednom došle u ruke Gestapa, nisu bile pošteđene: jednako su bile izložene mučenju, nasilju i teroru. Unatoč tome, mnoge su se žene svjesno odlučile za ljudskost, protiv rata i za samostalnu, neokupiranu Austriju. Bile su spremne za to i umrijeti, ako treba.
Irene Harand Svjetski pokret protiv rasne mržnje i ljudskog stradanja, Pravednica među narodima (1900. – 1975.)
Već je za vrijeme Prve Republike Irene Harand prepoznala opasnosti koje su prijetile dijelovima austrijskog stanovništva uslijed stalno rastućeg antisemitizma i jačanja nacionalsocijalističkog pokreta. Kao odlučna kritičarka nacionalsocijalizma bila je suosnivačica po njoj nazvanog i 1933. godine osnovanog Svjetskog pokreta protiv rasizma i ljudskog stradanja Harand. U svojoj knjizi „Njegova borba – odgovor Hitleru“ („Sein Kampf – Antwort an Hitler“), koju je 1935. godine objavila o vlastitom trošku i koja je prevedena na engleski i francuski jezik, pokušala je pobiti antisemitske predrasude. Nakon pripajanja Austrije Njemačkoj 1938. godine raspisana je nagrada za njezino uhićenje, a publikacije su joj javno spaljivane. Harand je uspjela emigrirati u Veliku Britaniju i kasnije u SAD, gdje se uključila u rad mnogih austrijskih organizacija u egzilu. Bila je inicijatorica Austrijsko-američkog centra i suosnivačica Austrijskog foruma, koji se nakon rata zalagao za umjetnike i književnike u egzilu. U sjećanje na nju danas u Beču dva mjesta nose njezino ime, kompleks stambenih zgrada Irene-Harand-Hof i Trg Irene Harand (Irene-Harand-Platz). Yad Vashem proglasio ju je Pravednicom među narodima.
Margarete Schütte-Lihotzky Arhitektica (1897. – 2000.)
Kada je Margarete Schütte-Lihotzky 1997. godine slavila svoj 100. rođendan, rekla je da 1916. godine nitko nije mislio da bi ikada jedna žena mogla biti zadužena da projektira kuću. Ipak je prijatelj njezine obitelji Gustav Klimt za Grete napisao pismo preporuke. Tako je postala prva žena koja je studirala arhitekturu na Carskoj i kraljevskoj školi za primijenjenu umjetnost. Uskoro je spoznala da će funkcionalnost sve više dobivati na značaju. Nakon Prvog svjetskog rata radila je sa svojim mentorom Adolfom Loosom na projektu izgradnje stanova za ratne invalide. Godine 1926. pozvana je u Frankfurt kao arhitektica kako bi projektirala stanove za zaposlene žene. Njezina „frankfurtska kuhinja“, koja štedi prostor i smanjuje kretanje, stekla je svjetsku slavu kao preteča današnjih ugradbenih kuhinja. Godine 1930. preselila se sa suprugom, arhitektom Schütteom, u Sovjetski Savez, gdje su u južnom Uralu projektirali grad. Kada joj je 1937. istekla putovnica, krenuli su na put preko Londona i Pariza do Istanbula, gdje je predavala na Akademiji. Komunistički arhitekt Herbert Eichholzer organizirao je pokret otpora protiv nacističkog režima te je 1940. zajedno sa Schütte-Lihotzky otputovao u Beč. Otkriveni su i uhićeni samo nekoliko tjedana nakon toga. Eichholzer je pogubljen, a arhitektica je poslana u ustanovu za strogo discipliniranje u Aichachu u Bavarskoj. Nakon rata službena je Austrija bojkotirala komunisticu i pripadnicu pokreta otpora, zbog čega je karijeru nastavila u socijalističkim zemljama. U njezinoj su domovini njezina djela javno priznata tek dosta kasnije.
Sestra Maria Restituta Pripadnica pokreta otpora (1894. – 1943.)
Već je s 19 godina Helene Kafka, kći postolara, pristupila redu Franjevki i uzela ime Maria Restituta. Nakon pripajanja Austrije Njemačkoj ni bolnica Sestara sv. Franje od kršćanske ljubavi u Mödlingu, u kojoj je radila kao glavna sestra na odjelu za kirurgiju, nije pošteđena nacističke ideologije. Sestra Restituta je, međutim, odbijala ukloniti križeve iz bolničkih soba, što je, uz činjenicu da je u bolnici dijelila letke s pozivom njemačkoj katoličkoj mladeži, odredilo njezinu sudbinu. Liječnik koji je bio blizak nacistima, dr. Stöhr, oklevetao je poniznu i svima dragu medicinsku sestru. Partijski ured nacionalsocijalizma želio je „bez iznimke i trajno“ uništiti utjecaj Katoličke crkve. Željeli su dati primjer drugima, zbog čega su je na Pepelnicu 1942. godine uhitili u operacijskoj sali. 30. svibnja 1943. godine Mariji Restituti odrubljena je glava. Do samog je kraja ohrabrivala i tješila ostale osuđenike. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1998. godine prilikom posjeta Beču blaženom.
Dorothea Neff Glumica, Pravednica među narodima (1903. – 1986.)
Dorothea Neff rođena je 1903. godine u Münchenu, gdje je i odrasla, a njezina profesionalna karijera odvela ju je u različite njemačke gradove, sve dok 1939. napokon nije dobila angažman u kazalištu „Volkstheater“ u Beču. Iako je često igrala uloge klasičnih junakinja, Neff je svoju neustrašivost i otpor naspram neljudskog pokazivala ponajprije u privatnom životu. Unatoč opasnosti za svoju karijeru i svoj život u svojem je stanu u razdoblju od rujna 1941. do travnja 1945. godine skrivala prijateljicu židovku, kostimografkinju Lilli Wolff i time je spasila od nacista. Glad, bolesti i neprekidan strah obilježili su svakodnevnicu ovih žena u teškim vremenima. Lilli je pod lažnim imenom morala operirati tumor u bolnici. Dok je Wolff nakon rata emigrirala u SAD, Neff je ostala u Beču te je postala miljenica publike poslijeratnog kazališta. Nastavila je karijeru u kazalištima „Volkstheater“, „Burgtheater“ i „Akademietheater“ te je čak i nakon što je 1967. oslijepila, glumila na pozornici. Yad Vashem ju je 1979. proglasio Pravednicom među narodima.
Ella Lingens Liječnica, Pravednica među narodima (1908. – 2002.)
U Londonu je 1948. godine objavljena knjiga pod nazivom „Prisoners of Fear“, sjećanja bečke liječnice Elle Lingens. U njoj opisuje pakao koncentracijskog logora Auschwitz i očajne napore liječnika u borbi protiv zaraznih bolesti bez skoro ikakvih lijekova. Nakon pripajanja Austrije Njemačkoj 1938. godine, Ella i njezin suprug Kurt Lingens ponudili su u Beču pomoć prijateljima židovima. Skrivali su dragocjenosti, k sebi primili progonjeni par te su organizirali skrovišta. Prije nego što su uspjeli pobjeći u Švicarsku, doušnik ih je izdao. Razdvojili su ih od njihova trogodišnjeg sina te pritvorili u glavni stožer Gestapa. Kurt Lingens odveden je u kažnjeničku satniju u Rusiju, a Ella Lingens u veljači 1943. godine prebačena je u Auschwitz. Iako je prije dolaska čula glasine o logoru, nije mogla u njih povjerovati, tako da ni u kojem slučaju nije bila pripremljena za ono što ju je tamo čekalo. „Čak i onaj tko je to prošao, ne može to u potpunosti razumjeti“, napisala je Ella Lingens na kraju svojih sjećanja na koncentracijski logor. Yad Vashem je nju i njezina muža 1980. proglasio Pravednicima među narodima.
Irene Harand
Irene Harand Ehrung
Margarette Schütte-Lihotzky
Margarete Schütte-Lihotzky
Schwester Maria Restituta
Dorothea Neff
Dorothea Neff in Yad Vashem
Dorothea Neff in Yad Vashem
Ella Lingens