Put u javnost i politiku
Ženski pokret oko 1900.
Žene su do početka 20. stoljeća bile isključene iz javnog političkog života. Nisu smjele biti članicama političkih udruženja niti sudjelovati na političkim skupovima. Unatoč zakonskoj zabrani, žene su često nalazile mogućnosti i načine za izražavanje svojih stavova. Osnovale su vlastita udruženja te su se toliko dugo protivile krutim ograničenjima na osnovi spolne pripadnosti, sve do početka 20. stoljeća, kada su napokon mogle ubrati plodove svojeg mukotrpnog rada.
Marianne Hainisch Osnivačica ženskog pokreta (1839. – 1936.)
Austrija može zahvaliti gospodarskim posljedicama Američkog građanskog rata što je Marianne Hainisch, supruga industrijalca i dvostruka majka, postala aktivistica za ženska prava. Suprug njezine prijateljice bankrotirao je uslijed krize trgovine pamukom u Americi i teško obolio. Tako se pokazalo da je profinjeno obrazovanje kćeri viših staleža bilo beskorisno kada je prehranjivanje obitelji došlo u pitanje. „Odjednom mi je postalo jasno da se djevojke iz građanskih obitelji moraju pripremiti za zapošljavanje“, napisala je Hainisch. „To me duboko dirnulo i tog sam dana postala prethodnicom u borbi za prava žena.“ Hainisch je 12. ožujka 1870. godine Bečkom udruženju radnica podnijela zahtjev za „pitanje izobrazbe žena“ te se od tog trenutka neumorno borila za ravnopravnost u području obrazovanja. Kada su 1893. godine Auguste Fickert, Rosa Mayreder i Marie Lang osnovale Opće austrijsko udruženje žena, usko je surađivala s njima, i to bez državne potpore. Privatnim sredstvima 1892. godine napokon je otvorila prvu žensku gimnaziju u Austriji. Marianne Hainisch je 1902. godine spojila najvažnija udruženja žena u Savez austrijskih udruženja žena (BÖFV). Neumorno se borila za pravo glasa žena te je preuzela mjesto predsjednice Odbora za mir pri Savezu austrijskih udruženja žena od svoje prijateljice, dobitnice Nobelove nagrade za mir, Berthe von Suttner. Nakon rata, 1919. godine, napokon je uvedeno opće glasačko pravo za žene, a njezin sin Michael postao je prvi predsjednik Republike Austrije. Godine 1929., u dobi od 90 godina, osnovala je austrijsku Stranku žena. Pored svih naprednih ideja, ova građanska boriteljica za prava žena nikada nije napustila ideale braka, majčinstva i obitelji. Prethodnica ženskog pokreta preminula je 1936. u Beču u 97. godini života.
Augusta Fickert Učiteljica, pobornica ženskih prava i socijalna reformatorica (1855. – 1910.)
Petnaest godina nakon smrti Auguste Fickert osnovan je Odbor žena koji joj je podigao spomen-ploču. Tako je ona i danas jedina žena koja nije bila članica kraljevske obitelji, a čija je mramorna ploča postavljena u parku Türkenschanzpark. Na postolju piše: „Puna hrabrosti i odlučnosti posvetila je život borbi za više ideale.“ To je činila tako beskompromisno i isključivo, da joj nije preostalo vremena za privatni život. Rosa Mayreder u posmrtnom je govoru iskazala poštovanje prema „predanosti“ i „žaru uvjerenja“ njezine suborkinje. Svojom energijom postala je središnjom figurom cijele generacije, koja je najviše učinila za žene u Austriji. Pored djelatnosti nastavnice konstantno se dodatno usavršavala i radila na međunarodnom umrežavanju. Bilo joj je jasno da se većinu žena mora prodrmati i odgojiti da razviju svijest o emancipaciji. Zbog toga je pravo na pristup sveučilišnom obrazovanju bilo bitno, u čemu je u konačnici i uspjela. Jedan od njezinih glavnih zahtjeva – „Ista plaća za isti posao“ – nije ispunjen do danas.
Hildegard Burian Političarka i osnivačica organizacije „Caritas Socialis“ (1883. – 1933.)
Mnogim socijalnim dostignućima austrijske države, koja se danas podrazumijevaju, put je utaban zalaganjem i inicijativama osoba poput Hildegard Burian. Hildegard Freund odrastala je u Berlinu i Zürichu, gdje je kao jedna od prvih žena studirala germanistiku i filozofiju. Nakon udaje za Mađara Alexandera Buriana preselila se u Beč, gdje je započela borbu protiv teške situacije radničkih obitelji s kojom se suočila. Njezin je angažman prije svega bio usmjeren prema borbi protiv dječjeg rada. I prava žena su joj bila veoma bitna. Godine 1912. osnovala je Udruženje kršćanskih radnica koje obavljaju djelatnosti u svom domu, da bi 1918. godine sva udruženja radnica spojila u udrugu Socijalna pomoć („Soziale Hilfe“). Njezini deklarirani ciljevi bili su pravo na minimalnu plaću, pravna zaštita i financijska potpora u slučaju bolesti, kao i pravo na rodiljnu naknadu. „Puno zanimanje za politiku spada u praktično kršćanstvo“ – bila je uvjerena. U skladu s tim u razdoblju od 1918. do 1920. godine bila je politički aktivna. Najprije je pozvana na dužnost u Skupštinu grada Beča, a zatim je 1919. godine postala prva kršćansko-socijalna zastupnica u novom austrijskom parlamentu. 4. listopada iste godine uz pomoć saveznog kancelara dr. Ignaza Seipela osnovala je apostolski red časnih sestara „Caritas Socialis“, koji do danas neprofitno djeluje pružajući potporu osobama kojima je potrebna njega, bolesnima i socijalno ugroženima.
Irma von Troll-Borostyáni Spisateljica i pobornica ženskih prava (1847. – 1912.)
Neposredno nakon smrti Irme von Troll-Borostyáni objavljena su posmrtna slova u najvažnijim dnevnim novinama njemačkog govornog područja. U socijaldemokratskim novinama „Salzburger Wacht“ opisana je uz izraze poštovanja kao jedna od „najboljih i najplemenitijih od svojega roda te kao glasnica emancipacije žena, čije ime je poznato i izvan granica Austrije“. Rosa Mayreder u časopisu „Neues Frauenleben“ sastavila je nekrolog „na grobu žene čije su zasluge za austrijski ženski pokret neprolazne, žene koja je svojim mnogobrojnim djelima doprinijela širenju i ostvarivanju ideje ženskog pokreta. Čast je za Austriju da Irma von Troll-Borostyáni spada među prve žene koje su svojim književnim djelima natjerale širok krug ljudi da obrate pažnju na probleme žena“. Djela ove izrazito cijenjene žene ni u kojem slučaju nisu bili bestseleri, ali učinak njezinih radova ne smije se podcijeniti. Njezina velika studija na temu ženskih pitanja pod nazivom „Misija našeg stoljeća“ („Die Mission unseres Jahrhunderts“) iz 1878. godine pisana je u vremenu u kojem se još i najmanja pomisao na emancipaciju tumačila kao patološko ludilo. Njezina nepokolebljivost tjerala ju je, međutim, da se još odlučnije bori i piše. Tako je u Austriji bila prva koja se usudila progovoriti o problemu prostitucije i prva koja je izričito zahtijevala „ravnopravnost spolova“. U svojim borbenim polemičkim spisima pozivala je kako žene tako i muškarce da se zauzmu za društvene promjene.
Marianne Hainisch
Marianne Hainisch
Auguste Fickert
Komitee Fickert
Hildegard Burian
Irma von Troll-Borostyáni