Leopoldine, Kraljica Brazila (1797. – 1826.)

Život Marije Leopoldine Josephe Caroline od Austrije, kćeri Franje I., bio je kratak i ispunjen patnjom. Unatoč posljedicama jednoličnog i nasilnog braka njezina je uloga za sudbinu brazilskog naroda bila od velikog značaja. U svibnju 1917. g. udala se „per procurationem“ za portugalskog prijestolonasljednika Pedra od Braganze, čija je obitelj pobjegla u Brazil uslijed Napoleonove okupacije Portugala. Vjenčanje je osobno pripremio knez Metternich i ono je tada dvadesetogodišnju Leopoldinu odvelo u Rio de Janeiro, gdje je zajedno sa svojim suprugom stolovala na portugalskom dvoru. Time je, doduše, ispunila dužnost nametnutu njezinim društvenim položajem, ali se otada još samo djelomično mogla posvetiti svojoj istinskoj strasti – prirodoslovnom istraživanju. Pa ipak, nije se dala spriječiti da u zemlju dovede mnogobrojne znanstvenike i da se – koliko je to bilo moguće – i sama bavi istraživačkim radom. Kao visokoobrazovana, inteligentna žena neprestano je obnašala funkciju savjetnice svojeg supruga u političkim pitanjima te ga je 1822. godine uvjerila da proglasi nezavisnost Brazila od Portugala. Ovaj spretan šahovski potez na kraju je doveo do krunidbe Pedra za cara Brazila, a Leopoldinu učinio caricom. U godinama koje su uslijedile Pedrovo zlostavljanje i nevjera obilježili su njezin brak. Preminula je 1826. godine ne navršivši niti 30. godinu života – deset dana poslije pobačaja svojeg osmog djeteta, vjerojatno od posljedica zlostavljanja.

Ida Pfeiffer Autorica putopisa (1797. – 1858.)

Ida Pfeiffer, rođena Reyer, relativno je kasno stekla svoje zvanje. Djetinjstvo je uglavnom provela sa svoje petero braće, s kojima je dijelila kako njihovu odjeću tako i njihove interese. Nakon smrti oca njezina si je majka ipak zadala da kćer odgaja i odijeva u skladu s tadašnjim predodžbama. Međutim, svoju grubu i tvrdoglavu narav navodno nikad nije izgubila. Njezina je svojeglavost opet izbila na svjetlo dana tek početkom njezinih 40-ih, poslije rastave od odvjetnika Marka Antona Pfeiffera, za koga se u dobi od 23 godine udala više iz pragmatičnih razloga negoli emocionalne povezanosti. U želji da ostvari svoje snove o putovanjima i istraživanju, prevladala je svoj do tada čestiti život, koji se odvijao po unaprijed određenim obrascima. Godine 1842. otisnula se iz Beča na devetomjesečno putovanje na Bliski istok. Odmah zatim uslijedilo je njezino prvo putovanje oko svijeta. Između 1846. i 1848. godine posjetila je, među ostalim, Brazil, Čile, Tahiti, Indiju i Kinu, odakle je donijela zbirku kukaca, biljaka i minerala, koja se djelomično još i danas može vidjeti u Prirodoslovnom muzeju u Beču. Tri godine kasnije odlučila je istražiti Južnu Afriku, Jugoistočnu Aziju i Sjevernu i Južnu Ameriku. Njezino posljednje putovanje odvelo ju je 1856. godine na Madagaskar, gdje je oboljela od tropske groznice te se morala ranije vratiti u Beč. Ubrzo po povratku preminula je od posljedica bolesti. Iza Ide Pfeiffer ostali su putopisi koji su postali inspiracija za mnoge. Na inicijativu Alexandera von Humboldta postala je prvom ženskom članicom berlinskog Društva za geografiju, a svojom je odvažnošću demonstrirala prodor jedne emancipirane svjetske putnice još u vrijeme bidermajera.

Karoline von Perin Prethodnica austrijskog pokreta za prava žena (1806. – 1888.)

U dobi od 24 godine ova se kći iz dobrostojeće, plemićke bečke obitelji u skladu sa svojim društvenim položajem udala za baruna von Perin-Gradensteina. Njezin je suprug, međutim, rano preminuo, tako da je sama morala odgajati njihovo troje djece. Godine 1845. započela je ljubavnu vezu s glazbenim kritičarom i angažiranim demokratom Alfredom Juliusom Becherom. 21. kolovoza 1848. godine izbile su prve demonstracije radnica u Beču, jer je njihova ionako niska nadnica dodatno smanjena. Jedna od sljedećih demonstracija ugušena je uz pomoć carske Nacionalne garde oružanom silom. 18 ljudi smrtno je stradalo, a gotovo tri stotine je ozlijeđeno. Kao reakciju na ovaj događaj Karoline von Perin osnovala je Bečko demokratsko udruženje žena. Za vrijeme Bečkog ustanka u listopadu 1848. godine organizirala je demonstracije ispred bečkog Parlamenta, nakon čega je njezino Udruženje raspušteno, a gospođa von Perin i njezin partner su uhapšeni. Julius Becher strijeljan je odlukom prijekog suda, a Karoline von Perin je pretrpjela teško zlostavljanje od policije. Bila je prisiljena bez imovine i djece napustiti Beč. U Münchenu je napisala svoje memoare „Netiskani zapisi“ („Ungedruckte Aufzeichnungen“), u kojima se distancirala od Bečkog ustanka. Kada je poslije toga dobila dozvolu da se vrati u domovinu, osnovala je Ured za zapošljavanje i povukla se iz političkog života. Njezine demokratske i emancipacijske ideje bile su daleko ispred vremena u kojem je živjela. Nije joj bilo suđeno da doživi cvjetanje sjemena koje je posadila.

Therese Krones

Rahel Varnhagen

Henriette Herz