Više od muza

Pravo na aktivnu ulogu u životu i umjetnosti na prijelazu stoljeća

Stoljećima žene nisu mogle postati umjetnice. Službeni razlog bio je to što se na umjetničkim akademijama vještina crtanja učila crtanjem akta, a od žena se nije moglo zahtijevati gledanje nage osobe. Tako se uloga žene u umjetnosti često ograničavala na ulogu muze. Kaže se da iza svakog velikog umjetnika stoji jaka žena, a to je često odgovaralo istini. Ali da su žene bile sposobne i same postati velike umjetnice, s vremenom je počelo prodirati u opću svijest.

Lina Loos Glumica, feljtonistica (1882. – 1950.)

Lina Loos bila je glumica, kabaretistica, feljtonistica, spisateljica, politički angažirana i obožavana sudionica bečke umjetničke i kavanske književne scene. Svoju je glumačku izobrazbu stekla na Konzervatoriju te na Glazbenoj akademiji. Između 1902. i 1905. godine bila je supruga jednog poznatog muškarca, arhitekta Adolfa Loosa. Lini Loos nikada nije bilo dovoljno da se samo u svojstvu muze pojavljuje uz njega. Od 1904. redovito je pisala članke za razne novine i časopise, između ostalog i za „Neue Wiener Tagblatt“. Njezina glumačka karijera nije bila okrunjena nekom briljantnom ulogom, ali ju je ipak odvela do Berlina, Münchena, a u godinama nakon rastave i do St. Peterburga i SAD-a. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata vratila se u Beč gdje je do 1938. godine imala angažmane u kazalištima „Raimundtheater“ i „Volkstheater”. Nakon toga se posvetila pisanju te je sve više sudjelovala u političkom životu. Bila je potpredsjednica Saveza demokratskih žena i članica Austrijskog vijeća za mir. Godine 1947. objavljeno je njezino djelo „Knjiga bez naslova“ („Das Buch ohne Titel“), prva i za njezina života jedina samostalna publikacija. Oko sebe je okupljala mnogobrojne prijatelje i poštovatelje iz područja umjetnosti i kulture, poput Petera Altenberga, Egona Friedella, Franza Theodora Csokora, Arthura Schnitzlera, Else Lasker-Schüler i Berte Zuckerkandl.

Grete Wiesenthal Plesačica (1885. – 1970.)

Prezime Wiesenthal u plesnim se krugovima do danas s jedne strane neizbježno povezuje s plesnom grupom sestara Wiesenthal, a s druge strane s „tehnikom Grete Wiesenthal“ – plesnim stilom koji se temelji na ritmu bečkog valcera i koji se osobito laganim i živahnim kružnim pokretima opire statičnim elementima klasičnog baleta. Poput njezinih sestara Else i Berthe, Grete je počela s klasičnom izobrazbom u baletnoj školi bečke Dvorske opere, u kojoj je već u dobi od 17 godina nastupala kao solistica. Svojim talentom na sebe je skrenula pažnju Gustava Mahlera koji ju je odabrao za glavnu ulogu u operi „Nijema iz Porticija“. Unatoč uspjesima u Dvorskoj operi 1908. godine odlučila se za samostalnu karijeru i uspješno debitirala sa svojim sestrama u kabaretu „Šišmiš“, nakon čega su uslijedila gostovanja u Berlinu, St. Peterburgu, Budimpešti i Pragu. Suradnja s Maxom Reinhardtom pomogla joj je da ubrzo ostvari i obećavajuću samostalnu karijeru, a od 1913. proširila je svoj repertoar nastupima u nijemom filmu. Grete Wiesenthal osnovala je i vodila vlastitu baletnu školu, a u razdoblju od 1934. do 1951. predavala je na Akademiji za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču. Njezin stan u Beču smatra se jednim od posljednjih velikih salona, a u razdoblju Trećeg Reicha bio je sklonište za protivnike režima.

Tina Blau Slikarica (1845. – 1916.)

Umjetničke ambicije Tine Blau rasle su na plodnom tlu. Od početka je imala očevu potporu, tako da je privatnu nastavu pohađala kod austrijskog slikara Augusta Schaeffera. On je prepoznao njezinu ljubav prema prirodi te ju je motivirao da u prvom redu slika pejzaže. Kako je ženama izučavanje akta, a samim time i izobrazba na Akademiji bila zabranjena, pružila joj se prilika da se specijalizira za slikanje pejzaža. Godine 1882. sudjelovala je na Međunarodnoj izložbi u Beču. Njezina slika „Proljeće u Prateru“ („Frühling im Prater“) pobudila je veliko zanimanje. Slikar Hans Makart ovaj je rad proglasio najboljim na čitavoj izložbi, nakon čega je predstavljen u Pariškom salonu te nagrađen nagradom „Mention honorable“. Godine 1883. preselila se sa suprugom u München, gdje je na Akademiji za dame predavala o pejzažu i mrtvoj prirodi. Nakon smrti supruga otišla je na duže putovanje te se nakon desetogodišnje odsutnosti vratila u Beč, gdje je zajedno s Rosom Mayreder osnovala Umjetničku školu za žene i djevojke koju je potom vodila dva desetljeća.

Hedy Lamarr Glumica i izumiteljica (1914. – 2000.)

U tridesetim je godinama prošlog stoljeća Hedy Lamarr, poznata po prvim nagim scenama u filmu, smatrana najljepšom ženom na svijetu. Ova je Bečanka ostvarila svjetsku karijeru u Hollywoodu snimivši tridesetak filmova za filmsku kompaniju „Metro-Goldwyn-Mayer“. Nitko nije ni slutio da je u slobodno vrijeme istraživala bežičnu tehnologiju sigurnu od prisluškivanja, a koja sve do danas služi kao osnova satelitskog obrambenog sustava SAD-a i mobilne telefonije. Ovaj je izum bio toliko genijalan da su joj filmski producenti zabranili da o njemu govori. Genijalnost nije odgovarala opisu filmske dive, čiji se posao očito trebao svesti samo na ljepotu. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća Hedy Lamarr se kao majka troje djece povukla iz svijeta filma. Pred kraj života višestruko je odlikovana kao glumica i izumiteljica kako u SAD-u tako i u Austriji. Međutim, nikada se više nije pojavila u javnosti te je kao predstavnika slala svojeg sina.

Alma Mahler-Werfel Skladateljica i salonska dama (1879. – 1964.)

Alma Mahler-Werfel rođena je u umjetničkom okruženju u čijem je oblikovanju ubrzo i sama aktivno sudjelovala. Prvi od mnogobrojnih muškaraca koji su bili opčinjeni njome vjerojatno je bio Gustav Klimt. Godine 1902. udala se za 20 godina starijeg skladatelja i ravnatelja Dvorske opere Gustava Mahlera. On je potiskivao sposobnosti veoma nadarene skladateljice te je od nje zahtijevao: „Kako zamišljaš bračni par koji sklada? (…) Ti ubuduće imaš samo jedan zadatak: da mene činiš sretnim.“ Iako je u braku bilo sve teže, Alma Mahler život je posvetila suprugu kojem je bilo narušeno zdravlje. Kada je on 1911. godine preminuo, brzo se uklopila u ulogu poželjne udovice te je započela aferu s mladim slikarom Oskarom Kokoschkom. Kako je očekivala dijete s arhitektom Walterom Gropiusom, udala se za njega, ali se nakon dvije godine od njega razvela, te se 1917. godine udala za pisca Franza Werfela. Werfel je bio židov poput Gustava Mahlera, i iako je Almu Mahler-Werfel s vremena na vrijeme obuzimao antisemitizam, slijedila je Werfela u američki egzil, gdje je 1964. preminula u New Yorku. Sama se pobrinula da i nakon smrti njezina slava ne izblijedi tako što se u svojoj autobiografiji „Moj život“ („Mein Leben“) opisala kao najpoželjnija žena stoljeća.