Nakon Drugog svjetskog rata
Egzil, povratak ili novi početak
Nakon što su Saveznici oslobodili Austriju, takozvane „Žene iz ruševina“ („Trümmerfrauen“) nosile su glavninu tereta obnove, što je često bilo idealizirano. Druge su žene doprinosile obnovi svoje domovine kroz novinarstvo i umjetnost. Međutim, mnogo znanja, snage i kreativnosti izgubilo se, jer je Austrija propustila priliku mnoge značajne emigrantice službeno pozvati da se vrate u Austriju.
Marietta Blau Nuklearna fizičarka (1894. – 1970.)
„Žena i židovka. Oboje je jednostavno previše.“ Navodno je tim razornim stavom upravnog činovnika Sveučilišta u Beču odbijena prijava Mariette Blau za mjesto docentice. Pri tome je ona kao mlada fakultetski obrazovana osoba ispunjavala sve preduvjete za uspješnu znanstvenu karijeru. Prepreke s kojima se Marietta Blau tijekom svoje karijere susretala i nedostatak priznanja za života nisu iznimka u životopisima mnogih nadarenih znanstvenica njezina vremena. Godine 1914. maturirala je uz pohvalu u jednoj privatnoj bečkoj ženskoj gimnaziji i započela studij fizike i matematike kao redovna studentica. Nakon doktorata 1919. godine dobila je posao znanstvenice u Frankfurtu i Berlinu, ali se vratila u Beč, gdje je bez naknade radila u Institutu za fiziku. Tu se prije svega bavila razvojem fotografskih metoda detekcije pojedinačnih subatomskih čestica, što je pionirski pothvat započet u Beču. Židovsko porijeklo ju je 1938. godine primoralo na bijeg. Posredstvom Alberta Einsteina uspjela je dobiti mjesto na Visokoj tehničkoj školi u Mexico Cityju. Preselila se u SAD 1944. godine i nastavila svoju akademsku karijeru na Sveučilištima u New Yorku, Long Islandu i Floridi. Dvaput ju je Erwin Schrödinger uzaludno predlagao za Nobelovu nagradu za fiziku. Zdravlje joj je tada uslijed dugogodišnjeg izlaganja radioaktivnom zračenju bilo već jako narušeno. Vratila se u Beč 1960., gdje je do 1964. godine, ponovno bez naknade, nastavila svoj rad na Institutu za istraživanje radija. Godine 1962. Austrijska akademija znanosti dodijelila joj je nagradu „Erwin Schrödinger“, ali je nije primila u članstvo. Marietta Blau je u Beču 1970. godine umrla od raka potpuno osiromašena.
Stella Kadmon Ravnateljica kazališta (1902. – 1989.)
Nakon prvih angažmana u kazalištima u Linzu i Moravskoj Ostravi, austrijski kabaretist Fritz Grünbaum potaknuo je apsolventicu seminara Maxa Reinhardta, Stellu Kadmon, da se okuša u kabaretu. Planirana zajednička revija, doduše, nije ugledala svjetlo dana, ali je Stella Kadmon 1926. godine debitirala kao pjevačica šansona s njegovim pjesmama u bečkom kabaretu „Pavillon“ te je uspješno nastupala na poznatim kabaretskim pozornicama u Beču, Münchenu, Berlinu i Kölnu. Kao suosnivačica otvorila je 1931. godine prvi politički kabaret u Beču pod nazivom „Kod dragog Augustina“ („Zum Lieben Augustin“), u suterenu kavane „Café Prückl“ kod Stubentora, koja postoji i danas, te ga je vodila sve do njegova zatvaranja 1938. godine. Kada su nacionalsocijalisti preuzeli vlast, židovka Stella Kadmon bila je prisiljena emigrirati. U Tel Avivu je osnovala kabaret „Papillon“, u kojem je kabaret izvođen na hebrejskom jeziku, ali je priređivala i večeri pjesama i čitanja na njemačkom jeziku. Nakon povratka u Beč 1947. godine ponovno je preuzela vođenje kabareta „Zum Lieben Augustin“, koji je Fritz Eckhart bio ponovno otvorio, i preobrazila ovo mjesto u avangardno kazalište. Nakon ponovljenog uspjeha Brechtova komada „Strah i bijeda Trećeg Reicha“ („Furcht und Elend des Dritten Reiches“, 1948.) Kadmon je ovu kuću pretvorila u dramsko kazalište i nazvala ga „Kazalište hrabrosti“ („Theater der Courage“). Kadmon je svojim kazalištem, koje je davalo smjernice ostalim malim scenama u Austriji, upravljala do njegova zatvaranja 1981. godine.
Hilde Spiel Spisateljica (1911. – 1990.)
Hilde Spiel je nakon mature u djevojačkoj školi Eugenie Schwarzwald studirala filozofiju i doktorirala 1936. godine. Još kao studentica objavila je 1933. godine prvi roman „Kati na mostu“ („Kati auf der Brücke“), iscrpno razmatranje ljubavi kojim je dokazala da je prozrela društveno konstruiranu razliku među spolovima. Udala se 1936 godine za pisca Petera de Mendelssohna, s kojim je zbog antisemitske politike Austrije otišla u egzil u London. Hilde Spiel je 1941. godine postala britanskom državljankom i pisanje joj je postalo profesijom. Uskoro je postala ugledna novinarka i esejistica te je objavljivala u uglednim novinama kao što su „New Statesman“, „Welt“ i „Guardian“. Tijekom čitavog života bila je nezadovoljna što ima premalo vremena za pisanje književnosti. Kao književna kritičarka, međutim, bila je iznimno utjecajna i pomogla je, između ostalih, Heimitu von Dodereru da postigne uspjeh, a godinama je imala konfliktan odnos s Eliasom Canettijem i Friedrichom Torbergom. Vratila se u Austriju 1963. godine, gdje je njezin „omiljeni neprijatelj“ Torberg spriječio njezino imenovanje za predsjednicu P.E.N. centra Austrije. Iz protesta je prešla u P.E.N. centar
Savezne Republike Njemačke, gdje se s Heinrichom Böllom angažirala za Odbor „Pisci u zatvoru“.
Minna Lachs Pedagoginja (1907. – 1993.)
Minna Lachs je u Prvom svjetskom ratu morala s obitelji pobjeći iz svojeg rodnog mjesta, višejezičnog grada Terebovlja (Galicija) u Beč. Tu je studirala germanistiku, romanistiku, psihologiju i pedagogiju i doktorirala 1931. godine na temi njemačke povijesti geta. Pripajanje Austrije Njemačkoj primoralo je Minnu Lachs na bijeg. S mužem i dvomjesečnim sinom prvo je emigrirala u Zürich, a zatim u New York. U američkom egzilu angažirala se u privatnim školama, organizirala čitanja i diskusije i proširila svoja znanja iz pedagogije. Vratila se u Beč 1947. godine i nastavila predavati. Kao ravnateljica ženske gimnazije Haizingergasse (1954. – 1972.) promicala je moderne, nepristrane nastavne metode i pokušala potaknuti zanimanje za suvremenu književnost i političko obrazovanje. Godine 1956. preuzela je funkciju potpredsjednice austrijskog Odbora za UNESCO i unijela svoje znanje i dugogodišnje iskustvo iz područja obrazovanja kao predsjednica Stručnog odbora za odgoj. U svojoj antologiji lirike „I šalju svoju pjesmu“ („Und senden ihr Lied aus“, 1963.) okupila je austrijske pjesnikinje od 12. stoljeća do danas i tako značajno doprinijela ponovnom otkriću mnogih već zaboravljenih domaćih pjesnikinja.
Mira Lobe Književnica (1913. – 1995.)
„Postojim li ja uistinu?“, pitalo se malo Ja-sam-Ja, najpoznatiji lik knjiga za djecu Mire Lobe, na početku potrage za vlastitim identitetom, koja na kraju vodi do spoznaje: „Zacijelo postojim: Ja sam ja!“. Mira Lobe napisala je više od stotinu knjiga za djecu i mlade, koje su prevedene na više od trideset jezika i nagrađene brojnim nagradama. Pored „Malenog ja sam ja“, za koji je Lobe dobila Austrijsku državnu nagradu za književnost za djecu i mlade, djeca u cijelom svijetu poznaju njezine pripovijetke „Baka na jabuci“ („Die Omama im Apfelbaum“, 1965.), „Valerie i ljuljačka za laku noć“ („Valerie und die Gute-Nacht-Schaukel“, 1981.) i „Gegijevi“ („Die Geggis“, 1985.). Zabranjen joj je studij germanistike i povijesti umjetnosti u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj zbog židovskog porijekla. Emigrirala je u Tel Aviv 1936. godine, gdje se u ljeto 1940. godine udala za njemačkog glumca i redatelja Friedricha Lobea. Tu je započela rad na knjizi za djecu na hebrejskom, koja je kasnije izašla na njemačkom pod naslovom „Otok Pu“ („Insel-Pu“). Suprugovi angažmani odveli su Miru Lobe u Beč, gdje je napisala većinu svojih knjiga. Surađivala je s ilustratoricom Susi Weigel, koja je napravila ilustracije za više od 45 njezinih knjiga, što im je i vizualno dalo prepoznatljivu notu. Lobe i Weigel postavile su nove standarde u književnosti za djecu i mlade. Priče Mire Lobe mladim čitateljima do danas prenose humanističke vrijednosti zajedništva, pravde, solidarnosti i razumijevanja za autsajdere i slabije, ali i tematiziraju nužnost osobne slobode, samopotvrđivanja i kritike prema autoritetima.
Marietta Blau
Marietta Blau
Stella Kadmon
Stella Kadmon
Stella Kadmon
Hilde Spiel
Minna Lachs
Mira Lobe
Mira Lobe
