Ingeborg Bachmann Književnica (1926. – 1973.)

U Klagenfurtu rođena Ingeborg Bachmann smatrala je dan ulaska Hitlerove vojske u Austriju krajem svojeg djetinjstva. U jesen 1946. godine preselila se u Beč, gdje je studirala filozofiju, germanistiku i psihologiju. Još tijekom vremena provedenog u Klagenfurtu objavila je svoju prvu pripovijetku „Trajekt“ („Die Fähre“) u časopisu „Kärntner Illustrierte“. Beč joj je sada omogućio objaviti i prve pjesme i sudjelovati u književnom krugu oko Hansa Weigela. Tu je upoznala i Paula Celana, koji je formativno djelovao na njezino književno stvaralaštvo. Godine 1950. doktorirala je radom o recepciji Martina Heideggera i nakon nekoliko boravaka u inozemstvu radila je kao urednica skupine radijskih postaja Crveno/Bijelo/Crveno. Godine 1952. privukla je pažnju kao debitantica na zasjedanju književne Grupe 47. Nakon objave prve zbirke pjesama „Oročeno vrijeme“ („Die gestundete Zeit“, 1954.) živjela je kao samostalna književnica u Italiji. Ingeborg Bachmann je za svoju poeziju i prozu primila mnogobrojna odlikovanja, između ostalog nagradu književne Grupe 47 (1953.), nagradu „Georg Büchner“ (1964.) i Veliku austrijsku državnu nagradu za književnost (1968.). Njezin roman „Malina“ (1971.), koji se tumači kao njezino suočavanje s vezom s Maxom Frischom, postao je međunarodni bestseler. Bachmann je 1973. godine tragično poginula. Prilikom požara u njezinu stanu u Rimu zadobila je teške opekline kojima je podlegla skoro tri tjedna kasnije.

Ilse Aichinger Književnica (1921. – 2016.)

„Ne preživi čovjek sve što preživi“, tako glasi jedna rečenica Ilse Aichinger. Kao židovsko dijete po majci bila je pogođena antisemitskim progonima koje su provodili nacionalsocijalisti. Njezina sestra blizanka Helga uspjela je zahvaljujući naporima za spašavanje djece poznatim pod nazivom „Kindertransport“ 1939. godine pobjeći u Veliku Britaniju, dok je Ilse s majkom ostala u Beču. Izmakle su progonima za razliku od bake, tetaka i stričeva, koji su deportirani u Minsk i tamo ubijeni. Nakon završetka rata započela je studij medicine, koji je uskoro prekinula kako bi dovršila autobiografski roman „Veća nada“ („Die größere Hoffnung“, 1948.). Još tijekom studija objavila je mnogobrojne eseje, između ostalog „Četvrta vrata“ („Das vierte Tor“), u kojem se prvi put u austrijskoj književnosti tematiziraju koncentracijski logori i logori smrti. Zahvaljujući nagradi književne Grupe 47 koju je primila za „Priču iz ogledala“ („Die Spiegelgeschichte“) postala je poznata širem krugu čitateljstva, što joj je omogućilo živjeti od svojeg književnog rada. Uz to je na zasjedanju ove književne skupine upoznala književnike i književnice poput Ingeborg Bachmann, Paula Celana, Thomasa Bernharda, Güntera Eicha, s kojim se vjenčala 1953. godine. Nakon muževe i majčine smrti prihvatila je poziv izdavačke kuće Fischer-Verlag i otišla u Frankfurt, ali se 1988. godine vratila u Beč. Njezin književni opus obuhvaća jedan roman, pripovijetke i kratku prozu, ali i radiodrame i priloge za dnevne novine „Der Standard“. Aichinger je 1995. godine odlikovana Velikom austrijskom državnom nagradom za književnost.

Marlen Haushofer Književnica (1920. – 1970.)

„Zid“ („Die Wand“, 1963.), treći i najuspješniji roman Marlen Haushofer, opisuje sudbinu žene koja se nalazi usred usko ograđenog dijela prirode u brdima te je nepremostivim zidom odsječena od civilizacije. Tematsko suočavanje sa samoćom, društvenom tjeskobom i građanskim modelom obitelji i podjele uloga, koji je ograničavao život žena, okarakteriziralo je mnoga djela Marlen Haushofer. Nakon neuspjele veze s ocem svojeg prvog djeteta, 1940. godine upoznala je studenta medicine Manfreda Haushofera, s kojim je također dobila sina. U Beču je studirala germanistiku i povijest umjetnosti, ali je odustala od disertacije i počela objavljivati prve pripovijetke. Zbog suprugova se posla 1947. godine preselila u Steyr. Željela se približiti austrijskoj književnoj sceni te je prvo pripadala krugu oko Hermanna Hakela („Lynkeus“), a onda krugu oko Hansa Weigela, koji se okupljao u kavani „Café Raimund“. Na Weigelov nagovor Haushofer nije objavila svoja prva dva romana nego je tek 1952. godine objavila pripovijetku „Peta godina“ („Das fünfte Jahr“), za koju je nagrađena Malom austrijskom državnom nagradom. U izdavačkoj kući Zsolnay izašli su između 1955. i 1957. njezini romani „Šaka života“ („Eine Handvoll Leben“) i „Tapetna vrata“ („Die Tapetentür“). Oba se teksta bave teškim pokušajem ženske emancipacije. Privatni život Marlen Haushofer bio je obilježen krizama i 1958. godine objavila je novelu „Kako smo ubili Stelu“ („Wir töten Stella“), u kojoj je obitelj predstavljena kao nešto što uništava egzistenciju. I njezin posljednji roman „Mansarda“(„Die Mansarde“, 1969.) opisuje varljivu idilu građanskog braka, koji se još samo prividno održava. Marlen Haushofer umrla je 1970. godine od raka kostiju u jednoj bečkoj bolnici.